Madison PR agencija

Autor: Gordan Kožulj

Još sredinom 2006. godine Hrvatski sabor je izglasao Zakon o športu u kojem se među ostalim, definira Nacionalno vijeće za šport kao najviše stručno tijelo koje se brine za razvoj i kvalitetu športa u Republici Hrvatskoj. Vijeće treba iznositi mišljenje o strategiji športa u Hrvatskoj, utvrđivati prioritetne projekte, elaborate i studije za njihovo financiranje, predlagati smjernice za izradu propisa o kategorizaciji športaša i športskih građevina na državnoj razini. Nakon četiri godine i devet dana, Sabor je 18. lipnja 2010. godine napokon imenovao članove Nacionalnog vijeća za šport, omogućivši time da ono i službeno zaživi. O tome zašto je toliko trebalo da šport dobije svoje krovno tijelo, možda ponajbolje opisuju brojne zamjerke koje su stigle na račun još neoformljenog Vijeća, a fokusirane su oko pitanja tko bi sve u tom Vijeću trebao biti i koga zastupati te koje bi stručnosti trebao imati.

I prije konstitutivne sjednice koja će biti sljedeći tjedan,Vijeće je dobilo prve javne kritike. Zamjerka da u Nacionalnom vijeću nema predstavnika Splita – „najšportskijeg grada na svitu“ koji je Hrvatskoj podario 68 olimpijskih medalja, stigla je i prije službenog saborskog imenovanja. Prigovor je stigao u jeku splitskih pritužbi na „utjecaj Zagreba“ pri imenovanje novog intendanta na mjesto splitskog HNK. U jednu ruku, kontradiktorno, tražeći više samostalnosti i decentralizaciju donošenja odluka, a u drugu zahtijevajući više svojih predstavnika u nacionalnim krovnim tijelima. Treba istaknuti da je Nacionalno vijeće za šport ipak samo savjetodavno tijelo koje donosi godišnji program provedbe Nacionalnog programa športa, a da se izvršenje dijela programa planiranog za jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave sufinancira iz proračuna tih jedinica. Lokalna sredina stoga će ipak, kao i do sada, nositi najveći teret razvoja svog športa bez obzira tko u Vijeću sjedio. Sigurno je da bi Vijeće trebalo prepoznati komparativne prednosti Splita, njegova geografskog položaja i ljudskog potencijala te planirati i usmjeravati financiranje i razvoj određenih „nacionalnih športskih centara izvrsnosti“ prema Splitsko-dalmatinskoj županiji. O tome što bi trebali biti „nacionalni športski centri izvrsnosti“ pisat ćemo drugi puta.

Na sličan način pojavila se zamjerka da u Vijeću nema niti jedan nogometaš iako po športskoj popularnosti, ali i po prepoznatljivosti Hrvatske u svijetu, nogomet to apsolutno zaslužuje.
Iduća zamjerka ide u pravcu stručnosti izabranih članova. Ukazuje se na to „da se članovi imenuju iz redova državnih i športskih predstavničkih tijela, iz čega proizlazi da se za člana tog vijeća“, kao najvišeg stručnog tijela za razvoj športa u Hrvatskoj, „ne treba imati nikakve stručne reference kao niti najosnovnije stručno zvanje niti znanje iz ovog područja“. Istina je da je samo dio članova (tri predstavnika HOO-a, jedan predstavnik paraolimpijaca, jedan športskog saveza gluhih te predstavnik Kineziološkog fakulteta) izabran iz redova državno-športskih predstavničkih tijela, a svi ostali javnim natječajem. U oba slučaja, bar što se ovog mandata tiče, mahom su odabrani dugogodišnji visokoobrazovni športski djelatnici. Svi su oni, prije svega, vrhunski stručnjaci u svom segmentu športske djelatnosti, vrlo dobro upoznati s statusom športa u Hrvatskoj, a veći dio njih, djelujući kroz međunarodne športske organizacije i s razvojem športa u svijetu.

Opravdanost osnivanja Vijeća ocjenjivat će se po isteku mandata, kada bude vidljivo da li je svojim strateškim savjetovanjem dobio naklonost Vlade ( i javnosti) da se športu osigura status koji zaslužuje. A zaslužuje puno više nego što godinama dobiva.