Madison PR agencija

Autor: Gordan Kožulj

Prije desetak dana bili smo svjedoci, za hrvatske prilike neuobičajenog, mirnog rješavanja spora između Hrvatskog fonda za privatizaciju i SN Holdinga. Zapravo je nevjerojatno da se spor oko jedne od najstarijih hrvatskih turističkih tvrtki, Liburnia riviera hotela, težak gotovo 1,8 milijardi kuna (sa zateznim kamatama) riješio konsenzusom svih stakeholdera.
Komplicirani odnosi i potraživanja koje je SN Holding prema državi imao na temelju sudjelovanja u procesu kuponske privatizacije, bili su naizgled riješeni kada je Vlada u ljeto 2005. godine tom fondu dodijelila 84 posto dionica turističke tvrtke Liburnia Riviera Hoteli. No, kako to često u RH biva, nije gotovo kada svi misle da je gotovo. Zbog nezadovoljstva dijela javnosti, malih dioničara, značajnog pritiska pojedinih medija i grada Opatije, koji su ovu transakciju ocijenili netransparentnom, Vlada je ubrzo povukla svoju odluku i već prenesene dionice vratila jednostranom odlukom u HFP.
Kompleksnost situacije, visina tražene odštete te veliki broj „stakeholdera“ (interesno-utjecajnih skupina), jasno su ukazivali da je malo izgledno kako će se spor u skorijem vremenu riješiti prihvatljivo za sve uključene strane. Brojne tužbe u zadnje 4 godine, na različitim sudovima, presude u korist jednih pa drugih, samo su potvrđivale takva razmišljanja.
I onda, odjednom, naznaka rješenja. Kako je to moguće??? Na istim ili vrlo sličnim premisama, sada je nagodba bila moguća, a do prije nekoliko godina sudionicima ovoga spora prijetilo se čak i zatvorom? Tko je inicirao i bio toliko hrabar napraviti korak „od 7 milja“? Netko je bio dovoljno pametan (neki bi rekli dovoljno hrabar ili dovoljno lud :)) da odredi pregovaračke timove s jasnim ingerencijama, napravljena je analiza i jasno su predočeni mogući, preciznije vjerojatni ishodi, usuglašena je provedba te komunikacija stakeholdera prema javnosti.
Nema uopće sumnje da su pregovori bili iznimno temeljiti, ali i s jasnom željom da se nađe rješenje prihvatljivo za SN Holding i državu. U offu ide priča kako je „Čobijeva“ uloga bila iznimno pozitivna, izvori govore o usredotočenosti na bitno i rušenju svih pokušaja opstrukcije. Isto tako, govori se da je premijerka imala dobar „nos“ i puno političke mudrosti kada je ministra Čobankovića ovlastila za šefa pregovaračkog tima. Kako god okrenemo, bravo za oboje… Pronađeni su modaliteti u kojima su svi bili spremni odreći se nečega kako bi postigli konačni dogovor i izlaz iz sporne situacije.
Riječi Darka Ostoje, predsjednika uprave SN Holdinga, jasno opisuju raspoloženje nakon pregovora: „Nakon više od deset godina sporova čini mi se da je ova vlada pokazala znanje i hrabrost riješiti tu situaciju nagodbom, koje su inače rijetke u Hrvatskoj, a najbolje su rješenje za sve uključene stranke…“ ističući kako konačni rezultat „nije sve što su očekivali, jer u tom slučaju to ne bila nagodba, nego pobjeda“.
Rješenje je pronađeno u prijedlogu da SN Holdingu pripadne 59 posto dionica Liburnije i 162 milijuna kuna koje je taj fond uplatio državi 2005. godine, grad Opatija, uz određene pravne „akrobacije“ zadržat će 25 posto dionica (očekivano je i da neće imati obvezu javne ponude), a sve tužbe bit će stavljene ad acta.
Iz konačnog ishoda (valjda je sad i stvarno konačan) da se zaključiti da je ovaj nimalo jednostavan zadatak, s obzirom na veličinu uloga i broj zainteresiranih strana, riješen, prije svega, pametnim prosudbama, ali i čvstom voljom da se dođe do rješenja koje će zadovoljiti ključne strane u sporu.
Kada je tako, onda su ujednačene i izjave za javnost, od premijerke, resornih ministara, predstavnika grada Opatije, SN Holdinga… Jasnim pokazivanjem odlučnosti i zadovoljstva postignutim dogovorom, na najmanju moguću mjeru smanjen je prostor za moguće spekulacije, ali i dan dobar primjer najširoj javnosti kako su svi sporovi rješivi. Uz pretpostavku političke mudrosti, bez često u nas iskazivane želje da se problemi samo gurnu pod tepih. Pa neka ih rješavaju neki drugi ljudi, u neko drugo vrijeme…