Madison PR agencija

U predizbornim kampanjama zasipani smo velikim brojem više ili manje uvjerljivih govora. Nesporno je da su dobri govori važni za uspjeh političara. Neki ljudi imaju prirođeno govorničko umijeće no i oni manje daroviti mogu, ako su voljni uložiti malo više truda, savladati govorničku vještinu i usavršiti je. Najbolji primjer kako je, uz pomoć dobrih savjetnika i uz uporne vježbe, moguće ostvariti čudesan rezultat dolazi iz antičke Grčke.

Jedan od prvih koji je shvatio moć govora u postizanju određenih ciljeva u životu bio je glasoviti grčki govornik Demosten. Njegov je primjer karakterističan i višestruko poučan. Demosten je kao mlad imao brojne govorne (i ne samo govorne) mane, a upornom vježbom od sebe je stvorio najvećeg govornika antičke Grčke. Na pitanje što je najvažnije u govorničkoj vještini Demosten je odgovarao: „ Najvažnije su tri stvari : prvo, kako se nešto kaže, drugo, kako se nešto kaže, i, treće, kako se nešto kaže.”
Aktualna predizborna groznica prigoda je da se prisjetimo još jednog političara, filozofa i pisca kojega već više od dvije tisuća godina povijest pamti kao briljantnog teoretičara i nenadmašivog praktičara govorništva (zanimljivo da je i on u mladosti mucao).
Govor u bijeloj togi
U ljeto 64. pr. Kr rimski Senat proglasio je Marka Tulija Cicerona konzulom, ne samo zbog njegove izrazite elokvencije nego i njegovih protukandidata koji su bili na lošem glasu. Podmićivanjem i kupovinom glasova pokušali su doći do najvišeg položaja u Rimskoj republici. Štoviše, Katilina je kovao zavjeru da se ubiju konzuli i obori senatska vlast. U svom dugom govoru, legendarnom „Oratio in toga candida“ koji je održao kao kandidat za konzula, Ciceron je kao vrsni govornik pronašao prave riječi kojima je istaknuo svoje prednosti i istovremeno otkrio pokvarenost svojih protukandidata. Tako je postao prvi rimski konzul koji nije bio aristokratskog porijekla.
Inače, izraz “Toga candida” etimološki je izvor za riječ kandidat. Naime, u godini svoga natjecanja kandidati su bili u običnoj bijeloj togi, dok su senatori redovito nosili togu s crvenim širokim rubom.
Svima koji imaju želju saznati više o Ciceronovom savršenom govorniku preporučujemo knjigu “O govorniku”, djelo koja slovi kao jedno od najvažnijih u povijesti retorike uopće. U dijalogu „De oratore“ Ciceron je spojio svoje široko retoričko, filozofsko i političko znanje s velikim govorničkim iskustvom. Nije pretjerano reći kako najnovija znanost o govorništvu nema puno toga dodati zahtjevima koje je Ciceron postavio za savršenoga govornika.

Marko Tulije Ciceron
O govorniku
izdavač: Matica hrvatska, 2002.
„O govorniku“ nije udžbenik koji daje različite propise i suhoparna pravila o govoru i govorništvu. Ovo Ciceronovo djelo nudi niz tema iz područja govorništva i filozofije kao i povijesti tih disciplina te u spretnoj kombinaciji dijaloga i izlaganja pokušava odgovoriti na pitanje: kakav bi trebao biti savršen govornik? Jedan od autoritativnih poznavalaca G. B. Conte kaže kako je u ovom djelu Ciceron argumentirano opisao govorništvo kao djelatnost, umijeće, znanost „koja neprestano oscilira između etičko-političke mudrosti i tehnike puke dominacije“. Dijalog omogućuje problematiziranje – sučeljavanje raznovrsnih, često oprečnih stavova prisutnih u govorničkoj teoriji i praksi. Diskutira se o svim važnijim formalnim aspektima govora: o stilovima i njihovoj prikladnosti za pojedine prilike, o dijelovima i kompozicijama govora, ornatu, vrlinama koje govor mora posjedovati. Iako dijalog „O govorniku“ sadržava niz tehničkih detalja i uputa za dobar govor, u biti on slavi govorništvo i govornika na jednoj višoj razini. Govor je ono što čovjeka čini humanim, slobodnim da, oslanjajući se na znanje, talent i iskustvo, slobodno prenosi svoje misli. Pragmatična dimenzija govora nalaže i omogućava da autor riječima utječe na ostale i da po svojoj savjesti mijenja političku stvarnost.