Madison PR agencija

Autor: Gordan Kožulj

U zadnjih mjesec dana mogli smo primijetiti da je jedna od prvih stvari koje je nova Vlada Republike Hrvatska napravila bilo je otvaranje profila na popularnim društvenim mrežama kao što je Facebook s ciljem transparentnog odnosa sa građanima. Uzimajući u obzirom doseg ovog servisa za društveno umrežavanje (trenutno prijavljeno oko 800 milijuna korisnika)) na kojemu prosječni Amerikanac provede u prosjeku više od 15 minuta dnevno (ne zaostajemo ni mi puno) postaje jasno zašto je Facebook ne samo izuzetno važan kanal komunikacije, već i zanimljiv društveni fenomen.
Uzimajući u obzir sve veću ulogu Facebooka u našim životima, osvrnuo bi se na vijest kako ta tvrtka uskoro izlazi s inicijalnom ponudom svojih dionica. Kako najavljuju brojni svjetski mediji, bit će to najveći IPO (eng. Initial Public Offering) tehnološkog tržišta u povijesti, s vrijednosti od 10 milijardi dolara, čime bi vrijednost tvrtke Facebook dosegla gotovo 100 milijardi dolara!
Posljednjih godinu dana u poslovnim se medijima intenzivno spekulirao o trenutku izlistavanja Facbooka na burzi, a samim time i o njezinoj vrijednosti (jer tvrtka je vrijedna onoliko koliko je netko spreman platiti za nju,). Do sada se dionicama Facebooka moglo trgovati samo na neslužbenom tržištu putem SharesPosta (on-line operatera za razmjenu vrijednosnih papira privatnih poduzeća) pa tvrtka nije bila obavezna javno iznositi svoje poslovne rezultate. S obzirom da vrijednost malobrojnih dionica kojima se trgovalo ne može biti relevantan temelj za procjenu vrijednosti tvrtke, postavljam pitanje na temelju čega se onda procjenjuje vrijednost Facebooka.
Procjena vrijednosti svake tvrtke pa tako i web servisa za društveno umrežavanje, bez uvida u pojedinosti poslovanja, može se temelji samo na grubim procjenama javnosti dostupnih informacija, kao što su izvori i količina sadašnjih prihoda.
Zato pođimo od fundamentalnog pitanja - koji su glavni izvori prihoda i o čemu najviše ovise.
Osnovna svrha društvenih mreža je dijeljenje informacija izabranom dijelu javnosti o svom život, gdje svaki korisnik samovoljno (i besplatno) unosi osobne podatke na svoj profil. Ti podaci čine srž poslovnog modela servisa za društveno umrežavanje, pa su tako sami korisnici (vlasnici profila) glavni Facebookov „proizvod“. Imajući uvid u ogromne količine podataka, Facebook oglašivačima pruža mogućnost da točno ciljaju svoje potencijalne potrošače – bilo prema demografskoj selekciji, zanimanju, hobiju, interesima ili bilo kojoj drugoj osobnoj informaciji iz profila.
Iz toga se da zaključiti da je najveći dio Facebook-ova prihoda oglasni prostor (banneri) koji, ovisno o tipu kampanje, podjednako može biti atraktivni malim obrtima i velikim korporacijama. Ostali prihodi proizlaze iz prodaje Facebook poklona (virtualne prodavaonice), korištenje Facebook kredita (usluge plaćanja virtualnim novcem) te dijela dobiti partnerskih tvrtki koje programiraju aplikacije za Facebook. Ako se sve zbroji, neslužbene brojke (Businessinsider.com) kazuju da je tvrtka u protekloj godini mogla imati oko 3.5 milijardi dolara prihoda.
Iz navedenih izvora jasna je izravna korelacija Facebookova prihoda s brojem njegovih korisnika. Pri procjeni vrijednosti ove društvene mreže (metodom vrednovanja njezinih budućih financijskih prinosa) stoga je iznimno važno voditi računa o promjenama broja korisnika, prateći i analizirajući statističke trendove. Podaci ukazuju (InsideFacebook) na vidljiv trend pada broja korisnika u pojedinim zapadnim zemljama zbog zasićenosti tržišta (SAD, VB, Norveška…). Za sada se ta činjenica kompenzira brzorastućim brojem članova iz gusto naseljenih zemalja u razvoju poput Meksika, Brazila, Indije i Indonezije. Međutim, trend nelinearne demografske dinamike (teorija povećanja određene populacije ovisno o postojećim ograničenjima) ukazuje da bi Facebook vrlo brzo mogao biti u trećoj, završnoj fazi S- krivulje. To znači da bi se rast novih korisnika, time i rast budućih prihoda, moga značajno usporiti.
Peter Cauwels i Didier Sornette u svom radu „Facebook valuation and diagnostic of a bubble based on nonlinear demographic dynamics“ osvrnuli su se na ovu temu. Koristeći logistički model rasta te sažimanjem (i grubim zaokruživanjem) medijski dostupnih financijskih rezultata (npr. prihod, profit te dinamika rasta korisnika, koja se zatim koristi kao dinamika rasta prihoda) iz prethodnih sezona ukazuju na profitnu maržu od 29% i prihod po korisniku od 3.5 dolara na godinu. Pretpostavivši diskontni faktor od 5% i realne kamatne stope od 0% - ne ulazeći u ostale pojedinost, procijenili su vrijednost Facebooka između 15 i 32 milijarde dolara.
Pitanje koje se logično postavlja jest da li su procjene tvrtke od 100 milijardi dolara, djelomično temeljene na trenutnoj vrijednosti dijela dionica na neslužbenom tržištu, opravdane?
Ulagači, za koje vjerujemo da su ukalkulirali limitiranost populacije, odnosno rasta broja novih korisnika, svoj procjene uglavnom baziraju na budućem novčanom tijeku (cash flow), što znači da vjeruju kako će tvrtka pronaći nove načine zarade. Moguće je da poslovni planovi Facebooka pokažu da tvrtka pomoću novca prikupljenog IPO-om može preuzeti (ili izgraditi) funkcije koje su trenutno u „outsourcingu“ (kao što je Zynga – „developer“ Facebook igrica i aplikacija), a na kojima mogu značajno zaraditi. Isto tako kompanija ima potencijala da putem virtualnih dućana ponudi igrice, aplikacije, filmove, glazbu ili čak financijske usluge i zdravstveno osiguranje. Tijekom prošle godine, spekuliralo se čak i o mogućnosti ulaska Facebooka na tržište prodaje mobitela i tábleta. S vrećom punom novaca, što bi se moglo desiti nakon IPO-a, samo nebo je granica. Uspjeh kompanije bit će u rukama menadžmenta i njihove sposobnosti kako operativno provesti zacrtanu strategiju.
Paušalno procijenjena vrijednost tvrtke (opa. $100 milijardi) u osnovi se zasniva na širokom spektru mogućnosti budućeg razvoja, no Facebook je tvrtka koja već danas značajno mijenja naše svakodnevne navike i način komuniciranja (na Facebook-u smo u petak hrvatskog ministru financija pitali o proračunu, a u subotu zaradili ulaznice za utakmicu). Međutim, ostaje pitanje da li je Facebook stvarno toliko vrijedan koliko nam i u svakodnevnom životu postaje važan.
Bilo kako bilo, Facebook je sjajan primjer onog što nas Amaraov (Roy Amara) zakon uči: skloni smo precijeniti utjecaj (i vrijednost) tehnologije na kratkoročni period, a podcijeniti njezin efekt (važnost) na budućnost.

Autor: Gordan Kožulj

S obzirom na niz promjena i novih trendova koji su se razvili u posljednjih godinu dana, izgledno je da ćemo u 2011. gledati jednu novu, drugačiju sportsko-medijsku scenu, koja će donekle izmijeniti navike praćenja sporta na televiziji. Naime, tijekom prošle godine ustaljeni trend praćenja najvažnijih sportskih događaja na drugom programu HTV-a, snažno je uzdrman novim zakonskim promjenama i tehnološkim dostignućima.
Prije svega, nezaustavljivo širenje IPTV-a (Internet Protocol television) i kabelskih operatera, putem kojih već sada 400.000 kućanstava prati televiziju, značajno je protreslo hrvatsku sportsku medijsku scenu. Pored Nove TV i RTL-a koji su značajno zagrizli u sportski medijski kolač (Skijaški svjetski kup, Liga prvaka, Svjetsko rukometno prvenstvo…) nova tehnološka platforma uvela je neke nove „igrače“. Kao prvi strani specijalizirani sportski kanal s hrvatskim komentatorima pojavio se SportKlub čiji je glavni urednik ubrzo postao HTV-ov Neven Cvijanović. Potkraj ljeta na hrvatsko tržište putem MaxTV-a ušao je i televizijski program Arena Sport, te je osim osvajanja dijela HTV-ovih gledatelja (prije svega nogometnih zaljubljenika) preotelo nekoliko vrhunskih novinara. Bio je to prvi veliki sportsko-novinarski transfer – iz sportske redakcije HTV-a na novi sportski program prešli su, mnogima omiljeni komentatori, Željko Vela i Marko Šapit. U 2011. najavljen je ulazak još jednog velikog „igrača“ na hrvatsko tržište. Naime, Eurosport, najveći europski sportski kanal, uskoro bi mogao svoj bogati sportski program nuditi i na hrvatskom jeziku.
Val nacionalne televizijske digitalizacije koji je snažno zapljusnuo Hrvatsku tijekom prošle godine širom je otvorio vrata novim programskim potencijalima. Proces prelaska na digitalni signal stvorio je veći broj slobodnih frekvencijskih pojasa što je omogućilo Vijeću za elektroničke medije da raspiše natječaje za dodjelu novih televizijskih koncesija. Ovu priliku prepoznao je i Hrvatski olimpijski odbor koji je uspješnom kampanjom postao privi olimpijski odbor u svijetu koji je postao televizijski nakladnik i dobio petnaestogodišnju koncesiju za emitiranje specijaliziranog sportskog kanala. HTV je ponovo bio izvor uredničkog i produkcijskog kadra. Naime, u novoj ekipi Sportske televizije mjesto glavnog urednika preuzeo je Jura Ozmec.
Drugi glavni razlog zbog čega HTV2 sve više gubi titulu referentnog mjesta za komercijalni sport su nedavno usvojene promjene Zakona o HRT-u, prema kojemu se nacionalnoj televiziji smanjuje broj minuta rezerviranih za oglašavanje. Naime, prema riječima glavnog Urednika Brune Kovačevića, ograničeno marketinško oglašavanje u najgledanijem terminu odrazit će se na budžet sportskog programa koji će za 61 milijuna kuna biti manji od prošlogodišnjeg. Sijedom tih okolnosti očekivane su i promjene u programskoj ponudi. Do sada je već najavljeno otkazivanje prijenosa Formule 1, a slično bi mogao proći i Wimbledon i poneki drugi komercijalni sportski događaji koje smo tradicionalno navikli pratili na HTV-u. Očekuje se okretanje HTV prema manje komercijalnim sportovima, koje bi oni, kao javni nakladnik, trebali pratiti.
Do prije nekoliko godina HTV je bio neprikosnovena sportsko-programska institucija kako zbog svog sadržaja tako i zbog kvalitetne uređivačko-novinarske ekipe. Međutim, zakonskim oduzimanjem dijela marketinškog kolača i dolaskom novih tehnologija otvorena su vrata sportske televizijske scene novim „igračima“. Tržišna bitka između sportskih programa za novinare i TV prava već se pokazala tijekom 2010., a u ovoj očekujemo još žešću borbu. Kakav će biti omjer snaga te da li hrvatsko tržište može održati nekoliko specijaliziranih sportskih kanala, ostaje nam za vidjeti. U svakom slučaju, sportska medijska scena u 2011. godini nudi pregršt uzbuđenja i prema svemu sudeći više sadržaja neko ikada do sada. Možemo se samo nadati kako ćemo mi, krajnji korisnici, profitirati od povećanja ponude, odnosno da će povećanje kvantitete dovesti i do povećanja kvalitete sportskih programskih sadržaja.

Autor: Ivana Sučević

I tako sad živimo u svijetu u kojem je gotovo svi znaju što je Web 2.0. Kada se postavlja pitanje „kamo dalje?“ odgovor je, kažu, semantički internet. Već se dugo ta kovanica kotrlja po programerskim mozgovima i medijskim prostorima raznih opinion makera no u zadnje vrijeme glas je sve jači. Što nam, dakle, donosi, semantički internet ili, kako ga neki vole nazivati, Web 3.0.?

Samo ću kratko pojasniti taj pojam iako se već neko vrijeme buzz valovima širi internetom. Stvar nije nimalo jednostavna u programerskom smislu, no iz perspektive običnog „usera“ mogla bi se definirati na sljedeći način: organizacija weba s ciljem lakšeg pretraživanja informacija. Izazov leži u očiglednoj „težini“ weba koja se broji u bilijunima pa i trilijunima stranica i informacija, i „linearnom“ pristupu kada se radi o pretraživanju istih. Semantički internet trebao bi premostiti taj problem, očigledno semantičke naravi i, adekvatnim programerskim jezikom, detektirati značenja i relacije pojedinih pojmova. Ako sve ovo primijenimo na sve informacije na internetu, čuje se prizvuk utopijskog : može li čitav internet biti organiziran na takav način? Na tome se još uvijek lome koplja, pa ćemo se za zaključak morati još malo strpjeti. Sve to vrlo zgodno objašnjava slijedeći video:

http://vimeo.com/11529540

Kakve veze semantički web ima s PR-om? Prvenstveno valja razlučiti prirodu ovog „updatea“ interneta. Dok je Web 2.0. svojevrsna platforma za komunikaciju koja je interaktivna i transparentna te je tom smislu vrlo pogodno tlo za razvijanje PR aktivnosti, 3.0. je više orijentiran na tehničke značajke interneta. Na prvi pogled, čini se da struka ovdje nema nikakvog posla jer ovo je stvar tehničke prirode. Međutim ako odvojimo trenutak i zamislimo takav „pametni“ web koji raspoznaje subjekt, predikat i objekt, značenje i odnose među riječima, prirodno je zaključiti da će svaka informacija koja je objavljena ili postana na webu o XY tvrtki još više dobiti na značenju. I to zato što ćete jednim klikom doći do svih mogućih informacija koje se odnose na semantičko značenje pojma kojeg pretražujete. No, još više od toga, semantički web moći će odrediti afinitete korisnika te mu sukladno s time nuditi odgovarajući sadržaj. U smislu analize podataka, targetiranja i ROI-a sigurno će se napraviti puno. Ima već neko vrijeme da je Wired, a potom i Jutarnji doduše nešto opreznije, objavio članak o smrti weba. Ja neću ovdje riskirati da na sebe ne navučem solidan gnjev radi kontroverzije, a i ne mislim da će web umrijeti. Ali ću se odvažiti i zamisliti kako bi se u svijetu sa semantičkim aplikacijama klasičan web sadržaj mogao transformirati jer vi u svoju „ladicu“ precizno dobijate baš baš ono što vas interesira. Sve to, doduše za prvu ruku ne neposredno, ali posredno svakako utječe i na budući smjer odnosa s javnošću. I u nekom obimu promjene će se sigurno dogoditi. Pa, pripremimo se.

Kao zaključak, na žalost, ne mogu navesti ništa drugo nego gomilu pitanja koja su ostala visjeti u zraku: Što će se dogoditi s Googlom?; Što će se dogoditi sa „starim“ medijima?; Hoće li privatnost korisnika biti još više ugrožena? I još gomile drugih pitanja koja će se pojaviti kada se čitava stvar još više akcelerira. Točne scenarije ne možemo znati, ali do tada barem na radar možemo staviti što se događa i, ako ništa, biti svjesni dolazećih promjena.

Autor: Helena Štedul

StumleUpon je trenutačno najpopularniji društveni site sa skoro četiri milijuna registriranih korisnika, od kojih je 3404 iz Hrvatske . Vjerojatno postoji i veći broj korisnika iz Hrvatske, međutim pri loginu neki (poput mene) nisu ispunili podatke od kuda dolaze. Ono što je također zanimljivo je da su hrvatske stranice slabo prisutne na StumbleUpon servisu, moguće zbog relativno malog broja hrvatskih korisnika, međutim za budućnost svakako predstavlja dobru platformu za promociju s obzirom na veliki broj stranih posjetitelja i aktivnih korisnika.

StumbleUpon je osnovan u studenom 2001. g, točno prije 9 godina. U srpnju 2006.g StumbleUpon imao je 1 000 000 korisnika, a u prosincu 2009. broj korisnika skočio je na 8 772 000. Danas je StumbleUpon najposjećeniji društveni servis nakon Google-a, te među prva dva društveno-medijska site-a u Americi.

Što je StumbleUpon i kako funkcionira?

StumbleUpon Vam pomaže da otkrijete i dijelite interesantne i edukativne web sadržaje sa svojim prijateljima. On prikazuje kvalitetne stranice u skladu sa Vašim željama i potrebama. Stranice su preporučene od strane Vaših prijatelja ili drugih on line surfera sa interesima sličnim Vašima.
Kako bi kreirali vlastiti account, za početak instalirate StumbleUpon Toolbar . Registrirate se kao novi korisnik i kreirate account sa imenom i password-om , te od ponuđenih kategorija odaberete Vaše područje interesa.

Kada ste se registrirali možete krenuti sa Stumble-njem.

Stranice se mogu ocjenjivati. Ocjenama se formira mišljenje o web stranicama i to Vam pomaže da dođete do odličnih sadržaja koje ne bi pronašli pomoću pretraživača.
To se radi tako da se stisne LIKE ikona (kao na Facebooku) i na taj način sadržaj automatski dijelite sa svojim istomišljenicima. Sve što “like-ate” spremiti će se automatski u favorites i time Vam ostavlja mogućnost povratka na vaše omiljene članke, slike i videozapise, koje možete ponovo u miru pročitati ili ih podijeliti s Vašim prijateljima.

Istraživanje tvrtke Statcounter navodi kako je među društvenim mrežama Facebook i dalje primarni izvor prometa sa 48 posto, a odmah iza njega je StumbleUpon sa 25 posto.

Autor: Gordan Kožulj

U organizaciji Zagrebačke filharmonije i Rotary kluba Zagreb Kaptol započinje novi ciklus tradicionalnog projekta „Korak u život“, humanitarne akcije za stipendiranja mladih koji su odrasli u udomiteljskim obiteljima i domovima za nezbrinutu djecu. Projekt će ove godine svoj vrhunac dosegnuti 14.12. spektakularnim koncertom u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog velikog glazbenog umjetnika, talijanskog baritona Lea Nuccia. Treba istaknuti da je koncert pod visokim pokroviteljstvom Predsjednika Republike Hrvatske dr. Ive Josipovića, te je organiziran uz podršku premijerke Vlade RH gospođe Jadranke Kosor i grada Zagreba.

Naime, u Hrvatskoj godišnje 200-stotinjak djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi - odraslih u dječjim domovima i udomiteljskim obiteljima, završava srednju školu od kojih velik broj njih želi upisati fakultet, ali nemaju mogućnosti. Prepoznavši taj problem, Rotary klub Zagreb Kaptol pokrenuo je fondaciju Korak u život koja animira donatore, organizira događaje i prikuplja sredstva za stipendiranje njihova visokoškolskog obrazovanja. Na taj način pružena im mogućnost da završe fakultete i aktivno doprinesu daljnjem razvoju naše domovine, Republike Hrvatske.

Uspješnost i kvaliteta ovog društveno-odgovornog projekta vidljiva je u dva relevantna pokazatelja. Prvo, Korak u život tijekom prve dvije godine svog postojanja uspio je prikupiti 62 stipendije, odnosno zbrinuo je sve štićenike domova i udomiteljskih obitelji koji su se javili na natječaj i uspjeli upisati fakultete. Važno je istaknuti da stipendija iznosi 1.600,00 kuna mjesečno i pokriva svih pet godina dodiplomskog i diplomskog studija. Projekt je stoga do sada skupio stipendije u vrijednosti od 5.952.000,00 kuna!

Drugo, Korak u život je jedan od rijetkih projekata koji je svojom društvenom vrijednošću i kvalitetom organizacije uspio, unutar svog „pool-a“ partnera i donatora, animirati mnoge hrvatske kompanije koje su inače međusobna tržišna konkurencija da na ovom projektu zajedno surađuju, doprinose i doniraju. Naime, projekt ima podršku svih relevantnih medijskih „kuća“, od televizijskih kao što su HRT, NovaTV, RTL i OTV, tiskanih - Styria, EPH i Adria Media, do radijskih – HRT i Antena Zagreb. Jednako tako akciju su do sada donirale mnoge banke – Zagrebačka banka, Privredna banka, Erste&Steiermärkische banka i Karlovačka banka, a slično je i sa agencijama za odnose s medijima kao što su Madison Consulting i Premisa koje su odradile cijeli operativnog dio posla pro bono.

Ovakva suradnja pokazatelj je vrijednosti društveno odgovornog koncepta humanitarne akcije Korak u život, a kojeg već treću godinu za redom svi zajedno uspješno provodimo ponajprije na zadovoljstvo onih kojima je ta pomoć najpotrebnija - mladim ljudima koji su od svoje najranije dobi ostali bez pomoći najbližih te im se životi sasvim oslanjaju na solidarnost društva.

Autor: Gordan Kožulj

Zabrinuti statusom i financiranjem sporta u hrvatskoj, potaknuti izjavama izbornika hrvatske vaterpolo reprezentacije Ratka Rudića, trenutnim stanjem u košarkaškom klubu Cibona (usprkos dobroj prošlogodišnjoj igri), prezentacijom Pete Radovicha (Weekend Media festival), ali na kraju i osobnim sportskim iskustvom, želja mi je iznijeti nekoliko ideja za osiguravanje sredstava za razvoj vrhunskog sporta.

Sport u svijetu uživa veliku popularnost, među ostalim i zbog toga jer predstavlja univerzalnu vrijednost s jasnim i unificiranim pravilima koja svima, bez obzira na boju kože, vjeru, kulturu ili podrijetlo, pruža jednaku i „fair“ platformu za uspjeh. Zato ne čudi da je sport jedna od najzastupljenijih tema u svjetskim medijima, a nastupe, odnosno prijenose najuspješnijih hrvatskih sportaša nerijetko možemo pratiti na brojnim globalnim medijskim komunikacijskim kanalima. Stoga, kada u bilo kojemu kutku našega planeta upitamo stranca da li je čuo za zemlju iz koje dolazimo, dobijemo odgovor koji najčešće uključuje Davora Šukera, Gorana Ivaniševića, Janicu. Tim potencijalom potrebno je oplemeniti nacionalni identitet, a hrvatske sportaše konstruktivno usmjeriti ka promicanju drugih hrvatskih kvaliteta kao što je, primjerice, turizam.

Evaluacijom medijskih izvještaja jasno se da ukazati da su hrvatski sportaši putem svojih nastupa na Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima te drugim globalnim natjecanjima, najveći promotori Hrvatske u svijetu, a da je identitet države prema vani jasno prepoznat kroz sveprisutne „kockice“. Nastupi košarkaša u finalu Olimpijade protiv Dream Team-a 1992., nogometne reprezentacije 1998. ili Goranovo osvajanje Wimbeldona još uvijek su jedne od najjačih asocijacije stranaca na Hrvatsku (ako izuzmemo slike rata). Jednako tako, svjesni važnosti turizma kao ekonomske grane, Hrvatska ulaže iznimne napore u promociji zemlje kao turističke destinacije. Osim nastupa na turističkim sajmovima i sličnih aktivnosti, Hrvatska ulaže iznimno velika sredstva u zakup medijskog prostora, što smo mogli primijetiti gledajući Eurosport i CNN ili čitajući neke od svjetski poznatih tiskovina.

Uvažavajući vrijednosti i kvalitete sporta i turizma, nameće se pitanje možemo li sinergijskim učincima pospješiti efikasnost tih dviju važnih grana hrvatskog društva. Vjerujem da možemo – i to povezivanjem! Potrebno je povezati nastupe vrhunskih hrvatskih sportaša (koji u svjetskim medijima kroz svoje nastupe dobivaju veliki prostor) s aktivnostima hrvatske turističke zajednice.

Ideja povezivanja nije nova; iznesena je od strane Ante Bogdanića, vlasnika Albatros Medie na sportsko poslovnoj konferenciji, a „posuđena“ od turističke zajednice, koja ju je u nekoliko navrata neuspješno implementirana - bez cilja, transparentnosti i evaluacije. Ako postoje sredstva državnih tvrtki (HTZ, Croatia Osiguranje, HEP, Ina…) namijenjena sportu, tada ih treba koristiti za promociju države na međunarodnoj sceni.

Stoga, ideja kreiranja fonda namijenjenog sportu, a sa ciljem kreiranja prepoznatljivog brenda u svijetu, već duže vrijeme zaokuplja naše zajedničke razgovore. Fond bi bio namijenjen hrvatskim sportašima, ekipama ili reprezentacijama, bez obzira na sportsku granu, ako prilikom svojih nastupa zauzimaju važan medijski prostor u međunarodnim glasilima. Kako bi se jasno definirala pravila dodjeljivanja promidžbenih sredstava, postojala bi kategorizacija kvalitete međunarodnih natjecanja i njihovog medijskog dosega, kojom bi se određivali uvjeti za dodjelu sredstava. Na taj način daje se prilika i poticaj svima sportovima (bez obzira na lobističke snage) i klubovima da se potrude izaći iz okvira granica države te se pokušaju natjecati na konkurentnoj međunarodnoj sceni, čime bismo dobili dio promotivnih sredstava.

Prepoznatljivi kockasti dres zadržao bi važnu ulogu, ali bi ga trebalo unificirati za sve sportove u kojima nastupaju hrvatski sportaši. Također, kako bi se omogućilo da klubovi dijelom zadrže svoje klupske boje, njihovi dresovi bili bi 40% u kockicama, dok bi reprezentativni dresovi imali najmanje 80% svoje površine pokrivene šahovnicom. Događalo se da su naši rukometaši na europskom prvenstvu, pred nama tradicionalno turistički važnom publikom, igrali u bijelim dresovima, s reklamom HEP-a i Croatia osiguranja. Bilo bi korisnije kada bi na dresovima nosili poruku, recimo, FOLOW ME TO CROATIA, a koji bi trebao biti usklađen s marketinškim planovima i kampanjom Hrvatske turističke zajednice. Ta usklađenost trebala bi biti vidljiva i kroz zakup reklamnog prostora na panoima uz igralište, tj. borilište, uz jednaku poruku FOLLOW ME TO CROATIA. Primjer toga vidjeli smo tijekom nedavnog Svjetskom košarkaškog prvenstva u Turskoj, kada je na utakmicama branitelja svjetske titule, Španjolaca, na reklamnim panoima pisala poruka VISIT SPAIN.

Iz ukupnog budžeta HTZ za reklamu, koji godišnje iznosi cca 200 milijuna kuna, izdvojio bi se dio za financiranje „sportskih ambasadora hrvatskog turizma“ cca 30 milijuna kuna. Također, ideja ostavlja puno prostora za nadgradnju, kao što je kreiranje web portala (followmetocroatia.com), nagrada za najveći doprinos promociji zemlje …

Da povezanost sporta i turizma može biti izuzetno jaka i korisna, vidi se i na primjeru Svjetskog kupa u skijanju, ( čija je važnost za skijaše postala veća i od Svjetskog prvenstva) koji je nastao iz interesa austrijskih gradića (da ne kažem zaseoka) da se promaknu u vrhunske skijaške i turističke destinacije.
Vrijeme je i da hrvatska država prepozna sport i svu njegovu važnost. Pri tome ne mislim samo na sve vrijednosti koje sport promovira (tjelesnu aktivnost, zdravlje, fair-play, natjecanje, timski rad…), već i na kreiranje nacionalnog identiteta, kako prema nama samima, tako i prema međunarodnim ciljanim skupinama od koje bi hrvatska i njezin turistički sektor mogao imati značajne koristi.

Autor: Mirna Jurić

Već neko vrijeme razmišljam o licenciranju odnosa s javnošću kao profesije, uglavnom zato što mi se čini da nedostatak jasnih kriterija koje netko mora zadovoljiti da bi se bavio ovim poslom, nedostatak obvezujućeg kodeksa ponašanja i primjerenih sankcija za nepoštivanje standarda struke, donosi probleme i struci i ljudima koji se njome bave. Jedan od primjera može biti da mnogo tvrtki i pojedinaca koji se bave odnosima s javnošću izbjegavaju korištenje termina odnosi s javnošću jer ima negativne konotacije, pa radije upotrebljavaju komunikacijski menadžment.

Većina strukovnih udruženja, pa tako i hrvatsko, temelje se na dobrovoljnom članstvu i njihovi su propisi obvezujući samo za članove. Etički kodeks ima više namjeru promovirati moralne vrijednosti kao što su istina, pravednost i fer odnos prema klijentima, novinarima i ostalim partnerima, nego stvarno propisati smjernice koji bi pomogle u rješavanju konkretnih problema s kojima se susrećemo u praksi. Također, Sud časti ili slična tijela strukovnih udruga nemaju jasne odrednice prema kojima bi procjenjivali što jest u skladu sa načelima struke, nemaju mehanizme koje primjenjuju u slučaju nepoštivanja i naravno, njihove se odluke i preporuke ponovo odnose samo na članove. Iz svega toga proizlazi da dobrovoljna strukovna udruženja zapravo nemaju nikakve ozbiljne ovlasti za reguliranje struke osim promocije ideala.

Licenciranje struke za početak bi značilo osnivanje komore i donošenje zakona o struci. Zatim, za obavljanje struke bilo bi obvezno biti članom komore, završiti obrazovanje na nekoj od akreditiranih institucija, poštovati propisane etičke standarde, za koje bi u slučaju nepoštivanja slijedile sankcije. Mnoge profesije kao što su medicina, odvjetništvo, građevina i druge, odavno su licencirane i meni se čini da je to zapravo valjan način da struka postane profesija s jasnim standardima, zahtjevima i mjerama koje se primjenjuju za one koji ne poštuju pravila struke.

Naravno, treba razmisliti kako bi se licenciranje moglo provesti. Licenciranje bi zahtijevalo da se propišu načini ponašanja i aktivnosti koje bi bile zabranjene ili striktno regulirane, tu postoji problem oko definiranja tih aktivnosti. Moj je dojam da licenciranje treba propisati i garantirati minimum obrazovanja, iskustva i kompetencije. Pitanje je i da li bi licenciranje onemogućilo one koji se ne žele licencirati da se bave poslom? Naravno da licenciranje ne može onemogućiti one koje se ne žele licencirati da šalju priopćenje, pišu strategije ili organiziraju događanja, ali ipak vjerujem da bi za većinu klijenata licenca imala određenu težinu. I na kraju, ostaje pitanje da li u do sada licenciranim strukama ima manje neetičkog ponašanja? Pretpostavljam da je odgovor - ne jer uvijek ima i bit će pojedinaca koji se ne pridržavaju propisanih normi, međutim vjerujem da inzistiranje na poštivanju određenih standarda šalje jasnu poruku o stavu većine unutar struke.

Čini se da ove probleme prepoznaju i nacionalna i međunarodna strukovna udruženja, pa je tako PRSA već 1965. pokrenula neku vrstu dobrovoljnog akreditiranja PR stručnjaka, 1998. godine osnovan Universal Accreditation Board koji provodi program akreditacije PR stručnjaka, zatim Global Alliance for Public Relations and Communication Management također istražuje načine univerzalnog akreditiranja struke itd. Ostaje vidjeti kako će se ovaj proces razvijati.

Autor: Gordan Kožulj

Bio bih sretan da me osobni dojam vara, no čini mi se da proboj Dinama u Europsku ligu nije dočekan s prevelikim veseljem. To bi moglo ukazivati da klub progresivno gubi podršku relevantnih javnosti. Nije potrebna velika pronicljivost da bi se zaključilo kako je NK Dinamo (ili možda ne NK Dinamo!?) u ovom trenutku u sukobu s gotovo svim skupinama (javnostima) ključnim za njegov dalji razvoj: navijačima, novinarima, gradskom skupštinom, bivšim igračima, međunarodnim institucijama… A za klub je najgore od svega što se ti sukobi odvijaju ispod simbola te legendarne sportske institucije, pred upaljenim kamerama hrvatske i svjetske javnosti.

Bez obzira na dobre ili loše nogometne rezultate, koji su sastavni dio sporta, Dinamo više od svega treba dobru komunikaciju prema javnostima, ako i ubuduće želi imati status koji svojim slavnim imenom zaslužuje. NK Dinamo danas je udruga građana i kao takav mora poštivati okruženje i članove koje predstavlja. Uz to, Dinamo je i sportski klub koji se mora voditi po načelima fair-playa. Dinamo je institucija s dugom i važnom ulogom u zagrebačkom i hrvatskom društvu, u čijoj nogometnoj školi igra puno klinaca, a još veći broj ga idolizira, prati i za njega navija. Svi ti razlozi moraju biti podsjetnik predstavnicima Dinama da budu ekstremno osjetljivi na sve što se događa i govori na klupskim konferencijama, pod Dinamovom zastavom.

U zadnje vrijeme svjedoci smo neprimjerenog, zašto ne reći i neodgovornog ponašanja u prostorijama NK Dinama od strane ljudi koji ga predstavljaju i u njegovo ime govore. Bez obzira na novinarske provokacije, kao što su apsolutno deplasirane i neprofesionalne usporedbe izvršnog dopredsjednika kluba i „proslavljenog“ srpskog mafijaša, nikakvi osobni obračuni ne smiju se događati u službenim prostorijama kluba. Polemike takvog tipa moraju se rješavati ili pravnim putem ili u četiri oka ako su zamjerke na osobnoj razini. Sve ostalo čini veliku štetu klubu i svima onima koji su uz njega pravno i emotivno povezani. Danas se mnogi pitaju kako biti vatreni navijač kluba ili njegov sponzor kada je otvoreno toliko neprijateljskih „fronti“, kada se na konferencijama za medije redovito čuju psovke, ili kada se u klupske prostorije pozivaju, u sportskom smislu, osobe bez identiteta koje pred novinarima, koristeći klupske prostore, „kao“ brane interese kluba. Bilo bi smiješno da nije žalosno.

Dinamov dugogodišnji status i sportska težina privlače mnogo medijske pažnje što može biti opasno ukoliko se komunikacijom ne upravlja. U današnjem trenutku Dinama, koliko je god to teško priznati, kriza čeka iza svake „flanjke“, te mu je potreban promptan i profesionalan odgovor, po svim pravilima kriznog komuniciranja. Optužbe za namještanje utakmica preozbiljna su prijetnja Dinamu te stoga treba komunicirati jasno, sažeto i dosljedno, a sve informacije koje izlaze iz kluba moraju biti provjerene, točne i nedvosmislene. Svi sugovornici moraju biti relevantni jer istražitelji sumnjive prošlosti ne skidaju mrlju s vlastitih postupaka. Kada i ako prihvati takva pravila komuniciranja s javnostima, Dinamo se može nadati početku dugog i mukotrpnog procesa povratka povjerenja bivših i budućih navijača.

Autor: Gordan Kožulj

Prije desetak dana bili smo svjedoci, za hrvatske prilike neuobičajenog, mirnog rješavanja spora između Hrvatskog fonda za privatizaciju i SN Holdinga. Zapravo je nevjerojatno da se spor oko jedne od najstarijih hrvatskih turističkih tvrtki, Liburnia riviera hotela, težak gotovo 1,8 milijardi kuna (sa zateznim kamatama) riješio konsenzusom svih stakeholdera.
Komplicirani odnosi i potraživanja koje je SN Holding prema državi imao na temelju sudjelovanja u procesu kuponske privatizacije, bili su naizgled riješeni kada je Vlada u ljeto 2005. godine tom fondu dodijelila 84 posto dionica turističke tvrtke Liburnia Riviera Hoteli. No, kako to često u RH biva, nije gotovo kada svi misle da je gotovo. Zbog nezadovoljstva dijela javnosti, malih dioničara, značajnog pritiska pojedinih medija i grada Opatije, koji su ovu transakciju ocijenili netransparentnom, Vlada je ubrzo povukla svoju odluku i već prenesene dionice vratila jednostranom odlukom u HFP.
Kompleksnost situacije, visina tražene odštete te veliki broj „stakeholdera“ (interesno-utjecajnih skupina), jasno su ukazivali da je malo izgledno kako će se spor u skorijem vremenu riješiti prihvatljivo za sve uključene strane. Brojne tužbe u zadnje 4 godine, na različitim sudovima, presude u korist jednih pa drugih, samo su potvrđivale takva razmišljanja.
I onda, odjednom, naznaka rješenja. Kako je to moguće??? Na istim ili vrlo sličnim premisama, sada je nagodba bila moguća, a do prije nekoliko godina sudionicima ovoga spora prijetilo se čak i zatvorom? Tko je inicirao i bio toliko hrabar napraviti korak „od 7 milja“? Netko je bio dovoljno pametan (neki bi rekli dovoljno hrabar ili dovoljno lud :)) da odredi pregovaračke timove s jasnim ingerencijama, napravljena je analiza i jasno su predočeni mogući, preciznije vjerojatni ishodi, usuglašena je provedba te komunikacija stakeholdera prema javnosti.
Nema uopće sumnje da su pregovori bili iznimno temeljiti, ali i s jasnom željom da se nađe rješenje prihvatljivo za SN Holding i državu. U offu ide priča kako je „Čobijeva“ uloga bila iznimno pozitivna, izvori govore o usredotočenosti na bitno i rušenju svih pokušaja opstrukcije. Isto tako, govori se da je premijerka imala dobar „nos“ i puno političke mudrosti kada je ministra Čobankovića ovlastila za šefa pregovaračkog tima. Kako god okrenemo, bravo za oboje… Pronađeni su modaliteti u kojima su svi bili spremni odreći se nečega kako bi postigli konačni dogovor i izlaz iz sporne situacije.
Riječi Darka Ostoje, predsjednika uprave SN Holdinga, jasno opisuju raspoloženje nakon pregovora: „Nakon više od deset godina sporova čini mi se da je ova vlada pokazala znanje i hrabrost riješiti tu situaciju nagodbom, koje su inače rijetke u Hrvatskoj, a najbolje su rješenje za sve uključene stranke…“ ističući kako konačni rezultat „nije sve što su očekivali, jer u tom slučaju to ne bila nagodba, nego pobjeda“.
Rješenje je pronađeno u prijedlogu da SN Holdingu pripadne 59 posto dionica Liburnije i 162 milijuna kuna koje je taj fond uplatio državi 2005. godine, grad Opatija, uz određene pravne „akrobacije“ zadržat će 25 posto dionica (očekivano je i da neće imati obvezu javne ponude), a sve tužbe bit će stavljene ad acta.
Iz konačnog ishoda (valjda je sad i stvarno konačan) da se zaključiti da je ovaj nimalo jednostavan zadatak, s obzirom na veličinu uloga i broj zainteresiranih strana, riješen, prije svega, pametnim prosudbama, ali i čvstom voljom da se dođe do rješenja koje će zadovoljiti ključne strane u sporu.
Kada je tako, onda su ujednačene i izjave za javnost, od premijerke, resornih ministara, predstavnika grada Opatije, SN Holdinga… Jasnim pokazivanjem odlučnosti i zadovoljstva postignutim dogovorom, na najmanju moguću mjeru smanjen je prostor za moguće spekulacije, ali i dan dobar primjer najširoj javnosti kako su svi sporovi rješivi. Uz pretpostavku političke mudrosti, bez često u nas iskazivane želje da se problemi samo gurnu pod tepih. Pa neka ih rješavaju neki drugi ljudi, u neko drugo vrijeme…

Autor: Mirna Jurić

Kao što možda znate, prije desetak dana objavljeno je istraživanje European Communication Monitor 2010. Istraživanje je provedeno na 1.955 PR profesionalaca u 46 zemalja i predstavlja trendove u komunikacijskom menadžmentu i odnosima s javnošću. Nemam namjeru prepričavati rezultate istraživanja, ako vas zanima možete ga naći ovdje.
Ono što mi je privuklo pažnju u istraživanju su podaci da PR profesionalci smatraju društvene mreže izrazito važnom platformom za komunikaciju, platformom koju treba savladati, koja će s vremenom postati sve važnija, za koju treba povećati budžete, napisati strategije, izraditi načine monitoriranja i slično. Međutim, čak trećina PR-ovaca smatra prijetnjom otvorene dijaloge i nemogućnost kontrole komunikacije na društvenim mrežama.
Kao prvo čini se da je osnovni smisao društvenih mreža otvoreni dijalog, odnosno transparentna komunikacija koja nije pod većim utjecajem niti jedne strane. Dakle, trećina PR profesionalca prijetnjom smatra osnovne karakteristike novog medija. Kao drugo, svrha odnosa s javnošću, prema udžbenicima iz PR, je uspostaviti otvoreni dijalog između tvrtke/institucije i njezinih javnosti s ciljem postizanja uzajamnog razumijevanja. Nisu li onda društvene mreže zapravo idealna platforma za ostvarivanje svrhe odnosa s javnostima?
Sve u svemu, vjerujem da društvene mreže treba promatrati kao platformu na kojoj je moguće ostvariti upravo onakvu komunikaciju kakvoj PR treba težiti – otvorenu, transparentu i kojoj je cilj postizanje uzajamnog razumijevanja.