Madison PR agencija

Gost autor: Ivana Sučević

Portal Trendwatching.com koji se bavi predviđanjem trendova uočio je, definirao i dao naziv novoj potrošačkoj struji koja, pogotovo u svjetskim razmjerima, sve više dobiva na važnosti. Riječ je o citysumersima odnosno potrošačima koji žive u gradovima i koje karakterizira malo drugačiji pristup u odabiru brendova.

S obzirom na brzo rastuću populaciju u urbanim sredinama i činjenicu da u gradovima živi, sad već više od pola svjetske populacije, s očito rastućom tendencijom jer ako se vratimo stoljeće unatrag taj postotak iznosi 5%, a za 2050. godinu predviđa se kako će 70% stanovništva biti urbanizirano.  Ako tome dodamo pomalo je zastrašujuću informaciju o planovima Kine da poveže devet gradova oko jezera Pearl River Delta u jedan ogromni megalopolis s četrdeset i dva milijuna ljudi daje nam jasnu sliku o čemu se tu radi.

Tko su citysumersi?

Ukratko, oni su: odvažniji, liberalniji, spontaniji u stalnoj potrazi za novim iskustvima i skloniji su isprobavati nove usluge i proizvode. I naravno, ponosni su na svoj grad. Vrlo je jasno kako je upravo sve veći broj stanovnika u gradovima pokretač ovog trenda. No, tome valja svakako dodati i umreženost. Dijeljenje informacija i impresija s prijateljima, pa i potpunim strancima sada je već ustaljen način komunikacije. A radi sveprisutnosti www – a ta se povezanost prelijeva i na ruralna područja što znači (doduše malo teška riječ): totalnom dominacijom ovog trenda. Lažnjaci se u takvom svijetu vrlo brzo otkriju, a onda, šanse za povratak su im vrlo male.

Kako to izgleda u praksi?

Postoji nekoliko smjerova prema kojima se brendovi mogu kretati kada na umu imaju ove informacije. Jedan od njih je, već spomenut, ponos urbanih stanovnika. Pa je tako DKNY izbacio miris imena “Love from New York for Women”. Španjolska tvrtka koja se bavi proizvodnjom svijeća proizvela je liniju s posvetama četvrtima Barcelone. Možda još više bude ponos gradskih ljudi limitirane verzije raznih proizvoda namijenjene samo njima. To je napravio Starbucks koji je svoju ultra-premium kavu ponudio samo stanovnicima New Yorka, San Francisca, Los Angelesa, Washingtona i Miamija.

Dalje, urbanizirani narod vole susrete, druženja i okupljanja, ne samo ona virtualna nego i uživo. Internetske i tehnološke kompanije to su itekako prepoznale. Primjer je aplikacija za iPhone Geomium pomoću možete locirati svoje prijatelje i povezati se s njima.

Vrlo blizu tome su i aspiracije citysumersa za izvanrednim doživljajima u svome gradu. Vole i biti iznenađeni i nije im strano razmišljanje izvan ustaljenih okvira. Reklame koje nisu stereotipne i, recimo, koketiraju s pristojnošću, njima su itekako prihvatljive, štoviše drage.

No, uz sve to oni će i dalje biti angažirani u brizi za okoliš. Ako nisu u nekoj od lokalnih zelenih akcija taj će se angažman očitovati u odabiru brendova koji drže do ekologije.

A kada se zasite gradske vreve, otići će u prirodu. Tamo bi vjerojatno imati svoj komad zemlje na kojem mogu uzgajati svoje organsko voće i povrće. U Njemačkoj neće trebati previše razmišljati jer je tamo pokrenuta kompanija Meine Ernte koja će vam iznajmiti vaš komad zemlje kojeg možete obrađivati…

Kako doprijeti do tih potrošača? Jednostavno rečeno: otvorenim umom. Jer oni će itekako nagraditi svakoga tko im daje zabavne, praktične i smislene inovacije.
A što je s nama?

Sigurno je da je Hrvatska tu negdje na margini tih događaja. Ono u čemu smo mi možda „drugačiji“ od drugih jest to da u, primjerice, Zagrebu ne postoji toliko subkultura kao u nekom New Yorku koje bi mogle utjecati da tako slojevit i multikulturalan krajolik. Jedna od naših velikih boljki, svakako je premalo tržište. To je boljka koja, između ostalog, muči bilo kojeg pokretača nekog internetskog businessa u Hrvatskoj, kao i bilo kojeg uže targetiranog businessa. Može li se ono prevazići? Može. Ali tko god krene u tu bitku mora znati da taj put nije nimalo lak…

Autor: Helena Štedul

“Some people come into our lives and quickly go.
Some people move our souls to dance.
They awaken us to new understanding with the passing whisper of their wisdom.
Some people make the sky more beautiful to gaze upon.
They stay in our lives for awhile, leave footprints in our hearts,
and We are never, ever the same….”

Na današnji dan, prije godinu dana napustio nas je Tomo Vrban. Tomo je bio, kako su mediji pisali, „jedan od najpoznatijih hrvatskih vizažista, suosnivač škole šminkanja Vrban & Joković“. Preminuo je u 33. godini od zloćudne bolesti - karcinoma.

Ta vijest potresla je kompletnu javnu scenu. Tomo je bio moj najbolji prijatelj, prijatelj iz mladosti. Prolazili smo skupa cijeli period odrastanja, upoznavanja svega što ga je na kraju i obilježilo. I danas se teško nosim sa činjenicom da ga više nema. Mislim na njega svakodnevno, kroz sitnice pokušavam raspoznavati znakove koje mi šalje i odgovore na misli koje me zaokupljuju. Stalno se pitam: „Što bi Tomo rekao, što bi Tomo napravio“ ?

Kada danas razmišljam o našem prijateljstvu, žao mi je što sam trenutke s Tomom uzimala zdravo za gotovo i što nisam više uživala u njima. Vrijeme ne mogu vratiti, ali osjećaj ljubavi i topline, kojeg ću zauvijek nositi u srcu, nitko mi i nikada ne može oduzeti.
Tomo, isto tako, nije jedini koji se borio i izgubio bitku s opakom bolesti. Na žalost, puno je takvih ljudi kojima bolest prekida život, onih koji traže i čekaju na pomoć, onih koji su nas prerano napustili…
Jedna od njih bila je i Ana Rukavina. Ana, prekrasna, mlada djevojka, 14. studenoga 2006. poslala je svoje životno pismo na mnoge adrese, i dan danas, kada ga pročitate, još uvijek tjera suze na oči. Mnogi ljudi, nakon što su pročitali njezino pismo, pokrenuli su se i zaista su htjeli pomoći. Za Anu prekasno. Dva tjedna kasnije, Ana je preminula.

No ipak, nikad nije (pre)kasno. Ane, Tome i mnogih divnih ljudi danas više nema uz nas… Neki će to pripisati sudbini, a ono što mi možemo i trebamo napraviti jest nastaviti pomagati, a posebno educirati…
Na Valentinovo, 14.2.2007 osnovana je Zaklada Ana Rukavina. Cilj Zaklade je očuvanje ljudskog života, prije svega kroz edukaciju javnosti.
Svatko od nas može pomoći, ne samo materijalno. Kada bi sada, ovog trenutka, mogli barem sat vremena izdvojiti samo da pročitamo na koji način možemo pomoći i barem malo se educirati, učinili bismo veliku stvar.

U svijetu postoji velik broj bolesnika koji trebaju transplantaciju krvotvornih matičnih stanica, a ne mogu naći podudarnog darivatelja. Krv iz pupkovine pohranjena u Banci krvi iz pupkovine “Ana Rukavina” povećava mogućnost pronalaženja transplantata kojim se može spasiti život oboljelima.
Trenutačni broj potencijalnih darivatelja krvi u registru je 33.354, od toga je broj tipiziranih darivatelja 21.275, a jedna od misija Zaklade je sustavni rad na proširenju hrvatskog registra dobrovoljnih darivatelja koštane srži.
Za početak, iznimno mi je zadovoljstvo, ako ste u mogućnosti, pozvati Vas na prekrasan „Koncert za život“ u organizaciji Zaklade Ane Rukavine i Zagrebačke filharmonije, utorak 29. ožujka u 20 sati, u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
Na trećem po redu Koncertu za život, pod visokim pokroviteljstvom Predsjednika Republike Hrvatske prof. dr. sc. Ive Josipovića i Grada Zagreba, Zagrebačka filharmonija izvest će Carminu Buranu Carla Orffa (kantata za sole, zbor i orkestar).
„Koncert za život“ održat će se u sjećanje na Anu Rukavinu i maestra Vjekoslava Šuteja, dan nakon Aninog rođendana i četvrte obljetnice osnivanja Banke matičnih stanica krvi iz pupkovine.
Sav prihod od ulaznica namijenjen je daljnjem radu Zaklade Ana Rukavina u cilju povećanja Registra matičnih stanica krvi iz pupkovine, te edukacije o značaju doniranja koštane srži i matičnih stanica. Doniranom krvi, od pokretanja Zaklade, do sada je spašeno osam života što je najveća vrijednost Anine ostavštine!

Ja želim pomoći. Vidimo se na koncertu

Autor: Gordan Kožulj

Zašto tvrtke pribjegavanju kampanjama s društveno odgovornim predznakom (DOP)? Jesu li razlog tomu pritisci, bilo od strane udruga civilnog društva ili općeg javnog mnijenja? Da li su te kampanje usklađene s njihovom dugoročnom poslovnom strategijom i poslovnim odgovornostima? Je li implementiranje DOP-a za tvrtku ekonomski učinkovito?
Rezultati najčešće pokazuju kako su projekti takvog tipa kratkog daha i nedorečeni (samim time ne stvaraju dodanu vrijednost tvrtki i njezinim stakeholderima). U takvom pristupu zadaća komunikacijskog menadžmenta (KM) najčešće je „gašenje vatre“ (u kriznim situacijama, zbog raznih izvora pritisaka…) ili, u najboljem slučaju, kreiranje kampanje kao alata obilježenog kratkim vijekom trajanja, koji donosi za tvrtku neizravnu i nekontroliranu promociju. Tvrtke koje na ovakav način komuniciraju, koriste komunikacijski menadžment kao pomoćno sredstvo za rješavanje „bočnih“ i sekundarnih problema poslovanja, propuštajući time iskoristiti puni potencijal DOP-a.
Uspješno strukturirano društveno odgovorno poslovanje mora biti integralni dio poslovne strategije i jedan od važnijih elemenata u povećanju vrijednosti tvrtke. Ako je to tako, onda je i KM funkcija upravljanja. Jedino na taj način komunikacijski menadžment može u potpunosti sudjelovati u kreiranju DOP-a koji bi bio najprikladniji strategiji i komparativnim prednostima tvrtke, a samim time i maksimalno učinkovit. Takva dramatična promjena promišljanja poslovanja sigurno nije jednostavna i ne može se dogoditi preko noći, no, ona je ekonomski najefikasnija i jedina dugoročno održiva.

Iz tog razloga Michael E. Porter i Mark R. Kramer u svojim tekstovima “Strategy and Society” i „Creating Shared Value” stvaraju razliku između društveno odgovornog poslovanja (corporate social responsibility) i stvaranja zajedničke vrijednosti (creating shared value), odnosno pomiču fokus s društveno odgovornog poslovanja na korporativnu društvenu integraciju.

Ključni koncept je stvaranje zajedničke vrijednosti s fokusom na kreiranje veza između društvenog i gospodarskog napretka. Ovaj pristup korporativnoj odgovornosti po prvi put ne tretira korporativni rast i društvenu dobrobit kao igru nulte sume. Autori argumentiraju da se stvaranje zajedničke vrijednosti dešava kada kompanije otkriju da postoji mogućnosti stvaranja kvalitetnog društvenog doprinosa putem apliciranja svoje konkurentske vrijednosti (djelatnosti) na probleme društva u kojemu djeluje. Stoga kompanija treba postaviti stvaranje zajedničke vrijednosti kao temeljni dio strategije koji se usredotočuje na ključna područja poslovanja gdje se vrijednost najbolje može stvoriti i za društvo i za vlasnike. To je jedan od razloga što efikasni KM treba biti funkcija upravljanja te mora imati duboko i detaljno poznavanje svih segmenata poslovanja u lancu vrijednosti.
Autori su uvjereni da tvrtka može stvoriti svrsishodni doprinos društvu, koje je ujedno i stvaranje poslovne vrijednosti, na način da se identificira nekoliko društvenih problema za koje je najbolje pripremljena i koji su u suglasju s njezinim komparativnim prednostima. Ključ je prepoznati te segmente prednosti pojedinog poslovnog sustava, staviti ih u širi kontekst djelovanja, a sve to jasno i transparentno komunicirati. Porter i Kramer vjeruju da, što su društveni problemi bliže poslovanju poduzeća to je veća učinkovitost korištenja korporativnih resursa, a mogućnost doprinosu društva značajnija. Autori zaključuju da tako uređena strategija korporativnog poslovanja iz čije osnovne djelatnosti proizlazi dugoročni DOP koji doprinosi kreiranju zajedničke vrijednosti (i lokalnoj sredini i tvrtci) ima potencijal da postane izvor sljedećeg vala globalnog rasta.

Autor: Nina Išek Međugorac

Prije nego što sam imala priliku upoznati rad predivnih ljudi iz Udruge „Sve za nju“, brojka od deset tisuća oboljelih žena od karcinoma u Hrvatskoj, često prenesena kroz medije, kod mene je izazivala samo trenutni strah. Ignoriranje, do tada je bio moj savršen način okretanja leđa problemu ali i bilo kakvoj prevenciji te zloćudne bolesti. Tko ima snagu da takvu moju pasivnost i neznanje o načinima prevencije ovog životno opasnog problema promijeni, do tada nisam znala.
Istovremeno, tri su žene suočene s intenzivnim liječenjem, u svojim osobnim bitkama protiv raka, razmišljale kako međusoban razgovor, koristan savjet, motiv za život, vrijeme, smijeh, oslonac koji su u teškim trenucima dijelile… poklone svim oboljelim ženama u Hrvatskoj. Svoju veliku ideju ostvarile su osnivanjem Udruge „Sve za nju“ i samo u tri godine temu raka izvukle ispod tepiha.
Edukativnost, transparentnost, pozitivnost, emotivnost, otvorenost i interaktivnost; ključne su vrijednosti osnivačica u ostvarivanju velike ideje. Takav novi pristup komunikaciji, o ovoj izuzetno teškoj temi, privukao je veliku pažnju te brojnim projektima koje je prvenstveno krasila ljepota i snaga oboljelih žena, zadobio veliko povjerenje javnosti. Iako još uvijek nemaju podršku Ministarstva i Vlade, pomoć u ostvarivanju svoje društveno odgovorne misije ponudile su im tvrtke poput dm-a. U listopadu, dm i Udruga „Sve za nju“ obilježili su mjesec borbe protiv raka i ponovno svojim aktivnostima uspješno podigli razinu svijesti o tom problemu u cijeloj Hrvatskoj:
• Jedinstvena izložba fotografija Damira Hoyke, koja se održala u prostorima Hrvatskog društva likovnih umjetnika, sadržavala je dvadeset i jedan portret članica Udruge žena liječenih i oboljelih od raka „Sve za nju“, i edukativnih poruke o prevenciji i svemu što je potrebno znati o raku.
• Rad novotvorenog Centra za psihološku pomoć ženama oboljelim od raka članovi su prezentirali svim građanima putem plesne, art te radionice zdrave prehrane koje su vodili stručni suradnici Udruge i osobe iz javnog života. Također, tom prigodom održani su edukativni i informativni seminari od kojih je najviše znatiželje javnosti izazvao okrugli stol pod nazivom „ Silikoni ili ne?“.

• Singl „Sve za nju“ Petra Graše, Nene Belana i Massima Savića te Arsena Dedića kao autora pjesme, koji se mogao ekskluzivno kupiti u svim dm prodavaonicama, prodan je u gotovo 23 000 primjeraka. Pjesmu na singl CD-u, čiji su prihodi od prodaje namijenjeni za daljnji rad Centra, uglazbio je Petar Grašo dok je riječi pjesme, koje govore o borbi i ljubavi, napisao Arsen Dedić. Uz singl CD, kupci su u dm-u dobili i edukativnu brošuru o raku.

Gost autor: Ivana Sučević

Vrlo je rijetko da danas neka tvrtka nema web stranicu. Barem ako pričamo o onoj koja drži do sebe. Ista je stvar s socijalnim mrežama. Morate biti prisutni. Jer ako vas nema, to je kao i da ne postojite. Ili još gore, kao da nešto skrivate.

Nema problema, mislilo se ranije. Dignut ćemo Facebook grupu, okupit ćemo svoje prijatelje i to je to. No, tko god je to pokušao vrlo je brzo naišao na temeljni problem svih medija – kako ljudima dati sadržaj koji će ih zainteresirati i zadržati njihovu pažnju? I usput, po mogućnosti, komunicirati temeljne vrijednosti brenda. Osobni virtualni prijatelji, čak i ako je njihova brojka reprezentativna, neće biti od prevelike pomoći. Strategija nagovaranja naprosto nema učinka. Interes treba biti stvaran i iskren, baš kao i ophođenje s ljudima.

Što to znači? Kada pogledamo kako su se stvari mijenjale na medijskoj sceni, imali bismo mjesecima o čemu pričati. Pogotovo ako promišljanje proširimo na nišu komunikacije. Internet je oslobodio čovjeka i sada svatko od nas ima mogućnost kreiranja sadržaja. S jedne strane toliko ljupko, s druge toliko prijeteće. Usmena predaja nikada nije bila jača. U drugačijoj klimi i daljem dosegu, doduše. Nekako se sukladno s tim morala pojaviti potreba za transparentnim kompanijama. I ne samo to, nego i za kompanijama koje imaju ljudsko naličje. Sada potencijalni kupci ili klijenti imaju vrlo široko polje da izraze ono što žele. I ono što ne žele. Štoviše, i da to podijele s ostatkom svijeta.

A to je već računica s kojom se nije za igrati. Među opasnostima koja leži na internetu kada se krene lansirati kampanja je činjenica da korisnici biraju što žele konzumirati. I dok su u tradicionalnim medijima pomalo hendikepirani u izbjegavanju reklame, ovdje to vrlo lako sprovedu u djelo. Ono što dobro prolazi na internetu obično je zabavno, smiješno, interaktivno, neobično, ukratko – viralno. I nema veze s klasičnim oglašavanjem.

No, da se vratim na transparentnost. Što kada se dogodi nešto loše, treba li to komunicirati? Što kada klijenti ostavljaju svoje komentare na uvid čitavom svijetu? Pa i one negativne. Treba li to sve dati na uvid? Na prvo se pitanje najbolje odgovori kriznim planom – kojeg svaka firma koja iole drži do sebe mora uvijek imati spremnog u ladici. Ali koji, da se naslutiti, isto ne negira elemente istine. Na drugo pitanje odgovor je – svakako da. Zadnje što bi itko želio svome brendu jest vezat ga uz zataškavanje informacija. I, ako pričamo o današnjim pravilima poslovnog ponašanja, hladne korporativne poruke.
Iako bi laik na prvi pogled pomislio, što ima tako teško u održavanju, primjerice, Facebook grupe, profesionalac (community manager) bi se itekako pobunio iznoseći vlastita iskustva. Ali čak niti najveći profesionalac ne može natjerati ljude da ne pišu, između ostalog, komentare koji nisu pozitivni. Vjerujem kako ne treba posebno naglasiti da će brisanje takvih komentara polučiti grozan efekt dalekih odjeka, to se nekako i podrazumijeva. Ali reći kako zapravo ti komentari mogu učiti i nešto pozitivno za brend, e to je, ako ništa, onda diskutabilno.
Evo samo nekoliko argumenata. Osim što se u očima javnosti dobiva više kredibiliteta jer, kao što je opće poznato nitko nije savršen, iz negativnih komentara može se i puno naučiti. Upravo ti komentari mogu biti nepresušan izvor vrijednih sugestija kako, recimo, unaprijediti neki proces. Treba ih samo znati sistematski evidentirati. Jasno, imate li samo negativne komentare, onda nešto ne valja s poslovanjem, pa će biti potrebni i nešto dublji zahvati u srž poslovanja i esenciju brenda.
Uostalom, kako je komunikacija prešla na jedan personalniji nivo, da se zaključiti da tvrtke trebaju razgovarati kao ljudi, a ne kao birokratični aparat. Kredibilitet je svakako druga stvar. Ljude koje doživljavamo kao hvalisavce, ne bismo okarakterizirali iskrenima. Ista je stvar s kompanijama. Treba govoriti ono što zaista stoji. I to će sigurno biti prepoznato i nagrađeno.

Ono što će spremnost na “otvoreno” komuniciranje donijeti je svakako jedno ljudsko i toplije naličje, a upravo će način komunikacije na socijalnim mrežama biti jedan od stupova online života brenda. Evidentno je da stare škole brendiranja moraju uzeti u obzir nastale promjene. Nije lagan zadatak ali, isto tako, nikada nije bio zabavniji.

Ide i dalje od toga. Nije neophodna samo vanjska transparentna komunikacijska strategija. Pomak se mora napraviti i unutar tvrtke. Inače ćemo pričati samo o kozmetičkom zahvatu. I iako je izvjesno da će se ponegdje neki vođe “preznojavati” misleći na sve ono što se ne smije znati, a iscurit će van, koncentraciju je bolje baciti na moguće benefite. Jedan od njih je jači angažman zaposlenika.
Informiranje zaposlenika o procesima rada, može biti veliki driver za njihov radni elan, tvrde HR odjeli. Čak i više nego bonusi, ljude pokreće činjenica da ono što rade pridonosi kolektivu. Ljudi vole vidjeti plodove svoga rada. Ovo se posebno odnosi na veće tvrtke gdje se čovjek lako utopi u ogromnoj mašineriji, pa rezultat svog angažmana rijetko vidi. Stoga, transparentnost tvrtke u svim njezinim djelovanjima više nije opcija. To je sada filozofija koju valja prihvatiti i što prije implementirati.

Gost autor: Ivana Sučević

Na domaćem je terenu usvojena lekcija iz socijalnih mreža. I dok se rado vode debate oko toga je li bolje biti prisutan na Facebooku gdje su svi ili na Twitteru kojeg preferira profesionalna elita pitanje ROI-a te angažmana članova neke FB grupe ili sljedbenika na Twitteru ostaje visjeti u zraku. Stvar je u tome da korisnici ne vole reklame, a ako im se već takvo što i servirano najbolji način jest čitav sadržaj upakirati u zabavu, humor ili interakciju. U tom smislu viralna promocija je pametni alat koji se do sad izdvojio kao nešto što zaista funkcionira. Nedavno istraživanje agencije za marketing socijalnih mreža The 7th Chamber pokazalo je da dvije petine Britanaca vjeruje kako viralne kampanje mogu povećati prodaju. Naravno da takvo oglašavanje, iako mu je vrlo blisko, nije isključivo vezano za online svijet ali baš se tu nudi efikasna  platforma za najbolji učinak i kreativni zamah. Na neki način viralni marketing je povratak korijenima, onome što je marketing nekada bio - a to je usmena predaja.

Vjerujem da u svakoj glavi „decision makera“ postoji jaka želja da s napravi nešto s malo novaca, što će odjeknuti jako i još k tome akvizirati same potrošače u promotore brenda. Da, to je svakako moguće no činjenica da vrlo mali postotak viralnih kampanja uspije govori nam da o finesama treba promisliti više od jednog puta. Na svjetskim i domaćim blogovima nude se različiti recepti kako to postići. Za „view“  više neki će čak plaćati etabliranim bloggerima ili će u ime više ljudi voditi rasprave sami sa sobom. Taj mukotrpan posao svakako je bitan i zahtjeva predani i dosljedni angažman, no da bi se polučio stopostotni uspjeh pozornost valja usmjeriti i na sadržaj. Kada je to rečeno, nekakav rezime savjeta koji se na blogovima nude otprilike bi izgledao ovako:

• Naslov videa mora biti osmišljen tako da potakne ljude da pogledaju video. Njemu se mora obratiti posebna pozornost jer to je prvi susret s korisnikom.
• Viralni video bi trebao biti kratak. U idealnom slučaju neka traje petnaest do trideset sekundi. Ljudi na internetu su nestrpljivi, njihovu pažnju treba zadobiti već u prvih deset do petnaest sekundi, inače gube interes i idu dalje.
• U nekim slučajevima dobro je da je viralni video jednostavan kako bi ga korisnici mogli dalje remiksirati te na taj način odražavati na životu.
• Format reklame nije pogodan za viralno oglašavanje. Ako se ipak radi o reklami ona mora biti izuzetna.
• Sadržaj koji ljude potiče da dalje istražuju uvijek dobro prolazi.
• Humor je recept koji daje najviše garancije da će se neki video širiti dalje.
• Ostali elementi dobrog viralno videa su: originalnost, zanimljivi i simpatični likovi, šokirajući sadržaj, interaktivnost, besplatni proizvodi…

IKEA je primjer brenda koji vrlo dobro zna kako iskoristiti sve mogućnosti viralne promocije. Za maksimalan učinak koriste se svi raspoloživi alati: akviziranje korisnika društvenih mreža, humor, jednostavnost, a kada rade reklamu ona je izuzetna po mnogočemu. O čemu se točno radi možete pogledati ovdje.

Različiti ciljevi iziskuju različito pozicioniranje i planiranje viralnih kampanja. No ono na što su one većinom usmjerene jest generiranje ogromnog broja posjetitelja. U konačnici te kampanje mogu imati i jak odjek u medijima. Koliko puta se dogodilo da razni portali, novine, pa i televizija prenose neki internetski trend? U tom smislu PR vrijednost viralnog je velika. No i u samom procesu stvaranja, s obzirom da su granice komunikacijskih aktivnosti sve bljeđe, može se reći da to radi PR. Ako tome dodamo neke navode renomiranih bloggera kako je budućnost odnosa s javnošću u odnosima s ljudima, viralna promocija svakako može itekako biti legitiman i efektan dio PR komunikacije.

Autor: Gordan Kožulj

S obzirom na niz promjena i novih trendova koji su se razvili u posljednjih godinu dana, izgledno je da ćemo u 2011. gledati jednu novu, drugačiju sportsko-medijsku scenu, koja će donekle izmijeniti navike praćenja sporta na televiziji. Naime, tijekom prošle godine ustaljeni trend praćenja najvažnijih sportskih događaja na drugom programu HTV-a, snažno je uzdrman novim zakonskim promjenama i tehnološkim dostignućima.
Prije svega, nezaustavljivo širenje IPTV-a (Internet Protocol television) i kabelskih operatera, putem kojih već sada 400.000 kućanstava prati televiziju, značajno je protreslo hrvatsku sportsku medijsku scenu. Pored Nove TV i RTL-a koji su značajno zagrizli u sportski medijski kolač (Skijaški svjetski kup, Liga prvaka, Svjetsko rukometno prvenstvo…) nova tehnološka platforma uvela je neke nove „igrače“. Kao prvi strani specijalizirani sportski kanal s hrvatskim komentatorima pojavio se SportKlub čiji je glavni urednik ubrzo postao HTV-ov Neven Cvijanović. Potkraj ljeta na hrvatsko tržište putem MaxTV-a ušao je i televizijski program Arena Sport, te je osim osvajanja dijela HTV-ovih gledatelja (prije svega nogometnih zaljubljenika) preotelo nekoliko vrhunskih novinara. Bio je to prvi veliki sportsko-novinarski transfer – iz sportske redakcije HTV-a na novi sportski program prešli su, mnogima omiljeni komentatori, Željko Vela i Marko Šapit. U 2011. najavljen je ulazak još jednog velikog „igrača“ na hrvatsko tržište. Naime, Eurosport, najveći europski sportski kanal, uskoro bi mogao svoj bogati sportski program nuditi i na hrvatskom jeziku.
Val nacionalne televizijske digitalizacije koji je snažno zapljusnuo Hrvatsku tijekom prošle godine širom je otvorio vrata novim programskim potencijalima. Proces prelaska na digitalni signal stvorio je veći broj slobodnih frekvencijskih pojasa što je omogućilo Vijeću za elektroničke medije da raspiše natječaje za dodjelu novih televizijskih koncesija. Ovu priliku prepoznao je i Hrvatski olimpijski odbor koji je uspješnom kampanjom postao privi olimpijski odbor u svijetu koji je postao televizijski nakladnik i dobio petnaestogodišnju koncesiju za emitiranje specijaliziranog sportskog kanala. HTV je ponovo bio izvor uredničkog i produkcijskog kadra. Naime, u novoj ekipi Sportske televizije mjesto glavnog urednika preuzeo je Jura Ozmec.
Drugi glavni razlog zbog čega HTV2 sve više gubi titulu referentnog mjesta za komercijalni sport su nedavno usvojene promjene Zakona o HRT-u, prema kojemu se nacionalnoj televiziji smanjuje broj minuta rezerviranih za oglašavanje. Naime, prema riječima glavnog Urednika Brune Kovačevića, ograničeno marketinško oglašavanje u najgledanijem terminu odrazit će se na budžet sportskog programa koji će za 61 milijuna kuna biti manji od prošlogodišnjeg. Sijedom tih okolnosti očekivane su i promjene u programskoj ponudi. Do sada je već najavljeno otkazivanje prijenosa Formule 1, a slično bi mogao proći i Wimbledon i poneki drugi komercijalni sportski događaji koje smo tradicionalno navikli pratili na HTV-u. Očekuje se okretanje HTV prema manje komercijalnim sportovima, koje bi oni, kao javni nakladnik, trebali pratiti.
Do prije nekoliko godina HTV je bio neprikosnovena sportsko-programska institucija kako zbog svog sadržaja tako i zbog kvalitetne uređivačko-novinarske ekipe. Međutim, zakonskim oduzimanjem dijela marketinškog kolača i dolaskom novih tehnologija otvorena su vrata sportske televizijske scene novim „igračima“. Tržišna bitka između sportskih programa za novinare i TV prava već se pokazala tijekom 2010., a u ovoj očekujemo još žešću borbu. Kakav će biti omjer snaga te da li hrvatsko tržište može održati nekoliko specijaliziranih sportskih kanala, ostaje nam za vidjeti. U svakom slučaju, sportska medijska scena u 2011. godini nudi pregršt uzbuđenja i prema svemu sudeći više sadržaja neko ikada do sada. Možemo se samo nadati kako ćemo mi, krajnji korisnici, profitirati od povećanja ponude, odnosno da će povećanje kvantitete dovesti i do povećanja kvalitete sportskih programskih sadržaja.

Autor: Nina Išek Međugorac

Nažalost, gotovo sve komunikacijske strategije još uvijek su fokusirane na tradicionalne komunikacijske alate i medije, a ne na kreiranje „ključnih pogodnosti branda“ koje se šire gotovo besplatno i bez zaustavljanja. Također, ekstra priliku da dopre do gotovo dvije milijarde ljudi diljem svijeta koji su u poziciji da slobodno komentiraju nečiji rad, većina tvrtki još uvijek smatra prijetnjom. Drugim riječima za njih je najvažnije ono što je bilo u Središnjem Dnevniku, kontrolirano od strane njihovih komunikatora.
U Hrvatskoj još uvijek vlada „medijsko” komunikacijsko doba. Drugim riječima najjači mediji u Hrvatskoj još uvijek vladaju zahvaljujući tradicionalnom razmišljanju većine menadžera i postizanju jedinstvenih komunikacijskih ciljeva: kontroliranim putem doprijeti do što većeg broja „slušatelja“. Poruku kreiraju isključivo komunikatori dok se njezina distribucija skupo plaća u medijima. Dakle, tu vrijedi malo izmijenjena sintagma - „koliko novaca toliko slušatelja“, pa je tako i najbolji komunikator onaj s najvećim budžetom. Na takvom razmišljanju još uvijek se bogate velike medijske kuće, agencije za zakup medija, tvrtke koje prodaju gledanost za naših šest siromašnh TV kanala…Zbog takve prakse, nova je generacija komunikatora pred velikim izazovom!
U svijetu, novi komunikacijski zakoni diktiraju potpuno drugačije zadatke komunikatorima: što više glasova za slušaoca! Proces kreiranja poruke je grupni i kontinuirani, a događa se na društvenoj razini. Distribucija je besplatna… i ono što je najvažnije - nikome nije na kraj pameti krenuti u osvajanje „brojke slušaoca“ plaćanjem prostora u tradicionalnim medijima. Važna je ideja, priča, tajming, dijalog, transparentnost, popratna oprema branda… U ovakvim tržišnim uvjetima dobre „priče“ same pronalaze put do svojih slušaoca, bez naknade!!!

Autor: Helena Štedul

Prije nekoliko dana, u medijima koji prate društvene mreže (i financije) kao glavna vijest iskrsnula je informacija da je Goldman Sachs, američki bankarski div, zajedno sa jednim ruskim investitorom u Facebook uložio 450 milijuna $ i time spriječio njegov ”IPO”, a ujedno i podigao procjenu vrijednosti kompanije na punih 50 milijardi $. Trenutno se procjenjuje da Facebook vrijedi duplo više od Yahoo-a i ebay-a, ali još uvijek manje od Amazon-a, a da ne govorimo o Google-u.
Pustimo sada na stranu tko je i kakav je Zuckenberg i pogledajmo kako i mi možemo iskoristiti ovaj rapidan rast Facebooka. Pogledajmo samo kakva je bila 2010. godina prema statistikama facebooka. Korisnici su dodali 2,7 milijuna fotografija, podijelili milijun linkova i ”lajkali” 7,6 milijuna stranica svakih 20 min u 2010. godini. Hrvatska je u ovom slučaju pratila svjetske trendove te se broj korisnika Facebooka povećava iz mjeseca u mjesec. Trenutno se procjenjuje da u Hrvatskoj ima preko 1,2 milijuna korisnika, broj koji će garantirano rasti, a uzevši u obzir broj stanovnika u Hrvatskoj, Facebook je kao komunikacijski alat postao neizbježan.
Kao što je nezamisliv poslovni čovjek bez mobitela, jednako tako je nezamislivo, a biti će još i više, ozbiljno shvatiti tvrtku, poduzeće, restoran, prodajni salon, turističku agenciju, aviokompaniju itd. bez svog fan pagea ili grupe na Facebooku. Jedna od velikih značajki Facebooka je ta što su ”ad campaign” na Facebooku izrazito jeftine, pa se u kombinaciji s besplatnim alatima kao što je fan page ili grupa pretvaraju u ozbiljno komunikacijsko sredstvo. Mala poduzeća koji shvaćaju važnost dobrog komuniciranja na Facebooku mogu proširiti svijest o svojem brandu za relativno malu investiciju. Mogu se i riješiti tipičnih kanala prodaje jer Facebook postaje platforma za sve veći broj poslova i obavljanja transakcija. Neki od mladih hrvatskih dizajnera shvatili su taj potencijal i napravili dobar posao.
Veće tvrtke moraju biti malo oprezniji ”online” te pronaći odgovarajuću osobu koja će znati komunicirati filozofiju poduzeća na način koji odgovara ”online” zajednici. Korisnici vaših usluga svakim danom postaju sve zahtjevniji i informiraniji oko vaših proizvoda, među ostalim i stvarajući tzv. ”plemena” potrošača kojima je zajednički interes vaš proizvod i zadovoljstvo oko istog. Na Facebooku dobivate kao nikada do sada potpuni ”post sales feedback”, što ujedno znači da ćete morati više paziti na to da vam kupci budu zadovoljni. Došla su takva vremena da si jedna turistička agencija, koja drži do sebe, ne smije dopustiti da na dogovorenom putovanju smjesti putnike u drukčiji hotel od onoga koji je bio naveden u opisu putovanja. Na Facebooku će se takve vijesti širiti brzinom munje, što posljedično može dovesti do pada broja klijenata.
Radi sve većeg broja korisnika Facebooka, dolazi i do pojave nekih novih zanimanja koja su do prije par godina bila nezamisliva. Tako se i u Hrvatskoj može pronaći sve veći broj oglasa tvrtki i marketinških agencija koja su u potrazi za online community managerima .Neke tvrtke se odlučuju zadužiti nekog već zaposlenog djelatnika iz postojećih odjela poput odjela marketinga ili odjela PRa koji bi odvojio nekoliko sati na dan vremena ”visiti” na Facebooku i komunicirati s postojećim i potencijalnim klijentima, što ponekad može biti pun pogodak a ponekad može biti i velika greška. Sve ovisi o tome koliko je osoba na novom radnom zadatku shvatila posebnosti društvenog medija kao sto je Facebook, ali još važnije koliko je tvrtka koja je tu osobu zaposlila, svjesna važnosti tog posla. Online community manager koji ima jasno definiranu strategiju, ciljeve i ovlasti obavit ce mnogo bolji posao od onoga koji to nema. Sve više se i u Hrvatskoj razvijaju male agencije specijalizirane za komunikaciju na društvenim mrežama. U zadnjih nekoliko mjeseci pokrenule su se rasprave o tome što čini uspjeh na facebooku. Da li je to broj ”lajkova” ili je to kvalitetno vođenje kampanje? Naime, svima upućenijima u društvene medije je jasno da veliki broj ”fanova” nije teško postići sitnim trikovima. Među ostalim, na Facebooku možete kupiti ”frendove” , a ”lajkove” skupiti također jednostavnim trikovima. Zapitate li se ikad zašto linkove koje većina vaših prijatelja ”lajka” morate prvo vi ”lajkati” da bi ih vidjeli? E pa upravo zato jer se na taj način ljudska radoznalost može isplatiti tako da vi ”linkate” broj fanova s te ”vijesti” koja potiče veliku radoznalost na vaš fan page.
Online Community Manageri imaju za zadaću pratiti prisustvo tvrtke u online zajednici u skladu s već spomenutom strategijom i ciljevima, koji ocm-u mogu biti zadani ili je upravo on taj koji ih stvara. Obzirom na izniman uspjeh facebooka, koji se uzdigao do najširih targeta društva, isti se OCM-ovima nameće kao veliki izazov. Sastavni dio njihovog posla je proaktivno djelovati kako bi njihova tvrtka bila predstavljena u najboljem mogućem svijetlu i pravovremeno reagirati na potencijalne krize. To prije svega trebaju biti osobe koje razumiju kako društveni mediji funkcioniraju i koja je njihova stvarna snaga. Moraju biti upoznati sa svim najnovijim trendovima u svijetu, jer je Facebook živi medij koji se iz dana u dan mijenja. OCM-ovi moraju biti moderne osobe koje idu u korak s novim trendovima, ali isto tako moraju imati određena znanja i vještine u odnosima s javnošću.
Procjene su da će ova nova profesija postati sve traženija, pa će, kao i u svim ostalim novim profesijama, kvaliteta brzo isplivati na vidjelo.

Autor: Ivana Sučević

I tako sad živimo u svijetu u kojem je gotovo svi znaju što je Web 2.0. Kada se postavlja pitanje „kamo dalje?“ odgovor je, kažu, semantički internet. Već se dugo ta kovanica kotrlja po programerskim mozgovima i medijskim prostorima raznih opinion makera no u zadnje vrijeme glas je sve jači. Što nam, dakle, donosi, semantički internet ili, kako ga neki vole nazivati, Web 3.0.?

Samo ću kratko pojasniti taj pojam iako se već neko vrijeme buzz valovima širi internetom. Stvar nije nimalo jednostavna u programerskom smislu, no iz perspektive običnog „usera“ mogla bi se definirati na sljedeći način: organizacija weba s ciljem lakšeg pretraživanja informacija. Izazov leži u očiglednoj „težini“ weba koja se broji u bilijunima pa i trilijunima stranica i informacija, i „linearnom“ pristupu kada se radi o pretraživanju istih. Semantički internet trebao bi premostiti taj problem, očigledno semantičke naravi i, adekvatnim programerskim jezikom, detektirati značenja i relacije pojedinih pojmova. Ako sve ovo primijenimo na sve informacije na internetu, čuje se prizvuk utopijskog : može li čitav internet biti organiziran na takav način? Na tome se još uvijek lome koplja, pa ćemo se za zaključak morati još malo strpjeti. Sve to vrlo zgodno objašnjava slijedeći video:

http://vimeo.com/11529540

Kakve veze semantički web ima s PR-om? Prvenstveno valja razlučiti prirodu ovog „updatea“ interneta. Dok je Web 2.0. svojevrsna platforma za komunikaciju koja je interaktivna i transparentna te je tom smislu vrlo pogodno tlo za razvijanje PR aktivnosti, 3.0. je više orijentiran na tehničke značajke interneta. Na prvi pogled, čini se da struka ovdje nema nikakvog posla jer ovo je stvar tehničke prirode. Međutim ako odvojimo trenutak i zamislimo takav „pametni“ web koji raspoznaje subjekt, predikat i objekt, značenje i odnose među riječima, prirodno je zaključiti da će svaka informacija koja je objavljena ili postana na webu o XY tvrtki još više dobiti na značenju. I to zato što ćete jednim klikom doći do svih mogućih informacija koje se odnose na semantičko značenje pojma kojeg pretražujete. No, još više od toga, semantički web moći će odrediti afinitete korisnika te mu sukladno s time nuditi odgovarajući sadržaj. U smislu analize podataka, targetiranja i ROI-a sigurno će se napraviti puno. Ima već neko vrijeme da je Wired, a potom i Jutarnji doduše nešto opreznije, objavio članak o smrti weba. Ja neću ovdje riskirati da na sebe ne navučem solidan gnjev radi kontroverzije, a i ne mislim da će web umrijeti. Ali ću se odvažiti i zamisliti kako bi se u svijetu sa semantičkim aplikacijama klasičan web sadržaj mogao transformirati jer vi u svoju „ladicu“ precizno dobijate baš baš ono što vas interesira. Sve to, doduše za prvu ruku ne neposredno, ali posredno svakako utječe i na budući smjer odnosa s javnošću. I u nekom obimu promjene će se sigurno dogoditi. Pa, pripremimo se.

Kao zaključak, na žalost, ne mogu navesti ništa drugo nego gomilu pitanja koja su ostala visjeti u zraku: Što će se dogoditi s Googlom?; Što će se dogoditi sa „starim“ medijima?; Hoće li privatnost korisnika biti još više ugrožena? I još gomile drugih pitanja koja će se pojaviti kada se čitava stvar još više akcelerira. Točne scenarije ne možemo znati, ali do tada barem na radar možemo staviti što se događa i, ako ništa, biti svjesni dolazećih promjena.